Vladimir Lajović Blog

Večeras sam slušao onu divnu našu glumicu, Danicu Maksimovic, koja je imala veoma turbulentan život. I uspejla je da se izliječi od alkoholizma. I to me podsjeti na jednu sličnu temu o kojoj razmišljam dosta dugo u svom ličnom život. Bez ikakve želje da odem u neko teoretisanje, jer je veoma kompleksna materija, postaviću ovo retoričko pitanje što postavljam i drugima i sebi ponajviše. Šta je to u nama što se buni, pa učinimo nešto što nismo ni mislili, niti planirali. Hvatam sebe evo već dva dana da uradim jednu dobru stvar, ali nikako da to i učinim. Imam htjenje i znam da je to potrebno, ali ne mogu da se nakanim da to uradim. I zaista kao da postoje dvije volje u nama, tačnije dvije ličnosti. Pa kad se odlučiš da uradiš nešto, da priznaš laž, da tražiš oproštaj, da pomogneš nekom sebi bliskom. Postoji neki otpor u nama. Te nas mrzi, te nemamo hrabrosti, te pobjegnemo na drugu stranu, te se otvaraju sumnje i dileme. Ko smo mi zapravo u ovoj priči? Jesmo li oni koji imamo tako dobr

Prije nekoliko dana ulazim u svoju firmu, i na stepenicama, osjetih neku radost i zahvalnost i rekoh poluglasno: "Hvala ti Bože za ovaj moj posao, ipak mi je dobro ovdje bilo!". I već sljedećeg trenutka druga mi je misao prošla kroz glavu, zapravo sjećanje. Sjetih se kada sam tog jednog pretprošlog septembra išao na posao, poslije dužeg godišnjeg odmora, i ista misao je prošla mojom glavom: "Dobro mi je ovdje, hvala ti Bože, najbolji posao koji sam imao u svome životu. Divne kolege, divna saradnja, i mnogo spokoja!". I onda dok sam o tome pričao sa svojom koleginicom dok sam čekao da me primi potpredsjednik. Desilo se nešto iznenadjujuće. Kad sam ušao kod njega, obavijestio me je o odluci da će podnijeti ostavku. Njegova ostavka za mene kao savjetnika je takodje povlačila prestanak mandata tj. Gubitak posla. Izašao sam iz njegove kancelarije sa osmjehom. Tako sam se i onaj dan na stepenicama svoje firme,sjećaju ći se ovog, osmjehnuo. Osmajeh, jer znam svoga Gospoda

Umršene kose i umorna koraka šetah putem kojim sam davno prestao ići, trag sam izgubio i već se nisam znao vratiti. I onda odjetih tvoj slučajan dodir i pogled preko ramena, a opet direktan medju oči, uhvatih ga brzo i ne ispustih. Dah tvoj. Uh, grudi si mi nečim ispunila. Uhvatila me je blaga nesvjestica, klecnuše mi koljena i htjedoh ti nešto reći, ali već si nekud otišla. Kako si lijepa dušo moja, vrat ti je bijel kao mermer. Kosa ti crna kao opal, dragi kamen. Oči ti zelene kao planinsko jezero u toplu jesen. Prsti su ti tanki, kao u plemkinje. I onda, počeh te tražiti, tvoje oči iznova da sretnem, tvoj dodir da opet osjetim. Ali ne mogah te naći. Nisi se ti skrivala, naprotiv, već si me krenula tražiti. Ali ja sam išao nekim svojim putevima, pa si za mnom potrčala. Jer ti ne hodaš ovim mojim ulicama, niti si na mjestima na kojima sam mislio da te mogu sresti. Tvoju su putevi daleko iznad mojih puteva, Tvoje su staze putevi srca, na kojima nema razbojnika i di

Jednu poučnu priču koju sam davno čuo, kad sam bio pod pritiskom raznih novinskih tekstova, koju mi je ispričao onaj moj Prijatelj, neću zaboraviti i često je pričam a tiče se našeg mentaliteta. Gledao je neku emisiju o nekom afričkom plemenu, koje je na dnu civilizacijske ljestvice. Još uvjek goli šetaju, imaju primitivno orudje, svake godine održavaju neko ritualno takmičenje i borbe, na kojem se tinejdžeri pribrajaju starijim članovima plemena, postaju ratnici i stiču neka prava u donošenju odluka i da se žene i sl. Ta ritualna borba je zapravo klasično močuganje bez ikakvog ograničenja. Borci su potpuno goli, namazani u neke ratničke boje. Imaju pravo da se onom motkom udaraju u tijelo i po glavi i nogama... Vrlo brutalno. Ali postoji samo jedno ograničenje i jedno pravilo: "NE SMIJEŠ UDARATI SVOG PROTIVNIKA KADA PADNE". I onda zaključio je moj prijatelj: "Vidiš Lave, ovi ljudi na takvom civilizacijskom nivou, razmujeli su nešto što mi Crnogorci u sred Evrope nismo

Gledah skoro neku ljubavnu dramu u Vijetnamu, o jednom starom engleskom novinaru i njegovoj 20-30 godina mladjoj vijetnamskoj ljepotici i ex-prostitutki i jednom špijunu koji je pravi ljepotan. Svako je svakog varao u ovom ljubavnom trouglu. Ali ostade mi jedna scena u glavi u kojoj ovaj stari novinar u krevetu, po ko zna koji put obećava, svojoj ljubavnici da će se razvesti i da će napustiti ženu koja ga čeka u Londonu. U nastavku filma se može vidjeti njegov pakao ljubomore, kad ga i njegova ljubavnica vara, koketira sa zanosnim mladim ljepotanom. Za naslov ove priče iskoristio sam naslov one čuvene bajke, odnosno pripovjetke Čardak ni na nebu ni na zemlji, mada možda i smisao same priče, koje se vrlo slabo sjećam. Čardak se nalazi negdje izmedju zemlje i Neba, gdje je skrovište Zmaja. Pretpostavljam da je nepoznati autor ove narodne priče o Zmaju koji je ščepao i oteo mladu princezu, misli na svijet tame i demonska prostranstva. Ovo skrovište koje se predstavljaju kao jedan medjupro

Poljem se širi miris Tvoje sponzaje Kao skupocjeni miomiris na rukama kraljevića cijelo nebo svježim dahom odiše pune mi grudi Tvoje prisutnosti Kako si nas divnim čulom obdario kao da si rekao: Ne možeš Me dodirnuti svojim rukama ne možeš Me okusiti na svojim nepcima ne možeš Me vidjeti jer bi pao od straha Ali evo ti moćićeš osjetiti Miris moje duše koja za tobom čezne po tome ćeš Me prepoznati kad ti budem dolazio u posjete da te razgovorim i utješim Oh, kao da Te imam sada na mojim nosnicama tu si izabrao mjesto našeg susreta Tu ispod kože Kralju svog mirisnog i ljekovitog bilja Dušu moju krijepiš svojim aromama čitavo mi Nebo stane u jedan udisaj a sva tama nestane u jedan izdisaj Zaista, poljem se širi miris tamjana želiš li moje srce da ovim kadom posvetiš da probudiš moja gorka sjećanja i svojim ih cvjetnim medom zasladiš Mirišeš mi na grudi moje majke kad me je prvi put podojila i nju sam po mirisu tražio onako nemoćan Mirišeš mi i na prvu ljubav djevo

Danas ću pisati o jednom fundamentalnom principu i životnoj lekciji koju i danas učim. Naime, mnogo puta sam bio u prilici da uradim nešto na svoju ruku, a svoju neposlušnost branim svojim dobrim namjerama i žrtvom koju sam podnio zbog toga. Ali sa druge strane, na raznim poslovima na kojima sam pokrivao neka rukovodeća mjesta i izdavao odredjena zaduženja, sam se naslušao onih koji nisu uradili ono što sam im rekao ili ih molio, pod izgovorom da su uradili nešto drugo i da su se namučili vrlo. To je ono kad neće da urade neku kadrovsku i organizacionu promjenu koju sam im zadao, a onda mi dolaze da se žale kako rade i po 12 sati dnevno itd. I sve navodno za korist firme i njenog napretka, a zapravo sprovode svoju volju i zadržavaju odredjene privilegije i koristi koje im donosi postojeća organizaciona i kardovska struktura. Nije mi namjera da žalim na nekog drugog, već da ukažem na ovu perfidnu zamku u koju upadamo u svoju neposlušnost, pa čak i bunt. Imao bih mnogo nekih primjera, a

Jedan od omiljenih mojih filmova iz pitomačkih dana, onih osamdesetih godina, je bio "Oficir i Džentlmen" sa Ri čardom Girom u glavnoj ulozi. I mi smo sanjali tada oficirske činove i onu glanc bijelu uniformu. Biti oficir JNA je nekad bilo veoma cijenjeno i podrazumjevalo je nešto više od obične vojne vještine. Prije svega biti oficir podrazumjevalo je biti džentlmen. A džentlmen je engleski izraz za muškarca koji poštuje više moralne standarde i koji ima poseban obzir i ponašanje (bonton) prema slabijem polu ali i prema onima koji su nejač (djeca i nemoćni i stari). Sjećam se da smo kao pitomci imali časove plesa, ali i da smo morali znati i bonton. Mnogo sam volio te časove plesa, posebno da igram tango. Uloga džentlmena u plesu je prije svega da vodi partnerku. Ipak džentlmeni ustaju damama kad one trebaju sjesti za sto, pomažu pri skidanju kaputa, sipaju piće, pale cigaretu, primiču stolicu i sl. Ali kad razmišljam o pravom gospodinu, onda svakako mislim da su to ljudi

Razmišljam danas kako lako, od velikog broja i učestalosti raznih negativnih informacija, ljudskih sudbina i nesreća, čovjek sklizne u neku neosetljivost. A kad se toj neosjetljivosti dodaju i razne povrede, razočarenja i neuspjesi na emotivnom planu onda se brzo začaurimo u oklop ravnodušnosti. sigurni od bola, stresa i neprijatnosti. Život nam donosi neke teške trenutke, viču na nas, plaču nam, vrijedjaju, omalovažavju, lažu, i onda jedno vrijeme burno reagujemo, bunimo se, tržimo pravdu, ali shvatamo vremenom da iz svega toga samo izlazimo povrijedjeni i ranjiviji, pa se pitamo imali to ikakvog smisla. Zar nije bolje, pomislimo, da nekako pobjegnemo od svih tih neprijatnih situacija, da iznova ne bi osjetili bol. Ugasimo receptore, po sistemu ima slike nema tona, i polako ulazimo u jedno čudno stanje neosjetljivosti, u kojem kažemo " ma boli me uvo za sve! Crknite, umrite, ne zanima me!". To je ono stanje, slično onom, u koje poslije izvjesnog vremena oscilacija, dodje m

Slušao sam sada jednu reportažu sa Praznika Mimoze u Herceg Novom, koji je ove godine slabo posjećen, zbog nevremena svuda u okruženju. To je 43. po redu tradicionalna turistička manifestacija, jedna od najvećih u Boki, ali i svakako jedna od najpoznatijih u Crnoj Gori, a nekad i u čitavoj Jugoslaviji. Sjećam se da su po Beogradu dok sam studirao, prodavali veoma skupo bukete mimoze i da se pričalo o toj manifestaciji koja se održava u sred zime tamo negdje na najljepšem zalivu na plavom Jadranu, u Boki, gdje vjetrovi se sudaraju i stišavaju, u predivnom i toplom Hereg Novom. Nevjerovatan cvijet, koji tako divno cvjeta, i to kad, u februaru !!! Cvjeta da slobodno kažem u "nevrijeme". Mi smo prije nekoliko godina u našem dvorištu usadili mimozu. Prošle godine se tako razvila, bila je čudesna, sa tim divnim jarko žutim buketima koji rastu u vrijeme snijega i leda. Mnogi su nas iz komšiluka pitali za nju. Kao da ta mimoza hoće reći da ima nade, da ima života i u sred zime. K

Jednom sam od bivše ministarke čuo izraz za najteže poslove: "To su poslovi sa rokom!". I zaista to najstresniji poslovi oni koji moraju da se završe do nekog ugovorenog roka. Iako ne znamo tačno ko postavlja te nemoguće rokove, itekako ih osjećamo na svojim ledjima. A često i sami smo krivi, obećavamo nešto do tog i tog roka, a na osnovu čega mi znamo kad će nešto stići u naš život? Što reče jedan moj prijatelj ženi koja je napravila frku što kasne sa nečim, pa je on upita: "Ko je utvrdio taj rok? zar nisi ti odredila, pa sad se nerviraš što ne možeš da to ispuniš." I zaista, vjerujem kada bi manje pravili ovakva obećanja i rokove, manje bi bilo stresnih dana. A možda smo odredili rokove na osnovu nečijeg drugog obećanja, što je još gore. Vrzino kolo. Ali o tome sam već pisao. Iako sam itekeko osjetio ovih dana taj pritisak da li ce se nesto stici do nekog roka, danas ipak želim da pišem o nečem mnogo složenijem i važnijem. Da bi približio to prepričaću priču o

Sjećam se jednog cimera iz vojne škole koji je spavao kao top. Kod nas u kasarni bilo je strogo kažnjivo ako bi te oficir zatekao da spavaš van vremena predvidjenog za spavanje. Morali smo u 22h da idemo na spavanje i onda svako jutro budjenje je bilo u 5.45h osim vikendom kad je bilo mislim u 6.30h. Svima nama je to bilo teško, ali moj cimer je bio drastičan primjer, spavao bi kad god bi ga neko ostavio barem na 5 minuta samog. I onda jedan dan je naš komandant, major Savić, najstrožiji od svih oficira u garnizonu, od koga smo svi cvikali, došao u nenajavljenu kontrolu. I naravno zatekao mog cimera u krevetu u vrijeme predvidjeno za učenje. Kad je ušao u sobu, svi smo se prekinuli od straha, jer to je bila rijetka posjeta tako visokog oficira. Skočili smo u stav mirno, a moj cimer mirno spava, kao jagnje. Prilazi mu komandant i drma ga jako da se probudi, ali on ni da trepne. I sad se sjećam kad je na ovu tragikomičnu situaciju, major rekao onaj stih Bijelog Dugmeta - "On spava s

U zadnje vrijeme nekako se više nego ikad ranije preispitujem, ima dosta toga ispred mene ali i mnogo toga i iza mene. Pa iskustvo i ono što mi ono govori sve više koristim za neke izbore i planove za ubuduće. Imam viziju i snovi me ne napuštaju, ali kao da mi jedna stvar pomalo manjka pa zato teže dolazim do rezultata. Po meni ta stva je važnija od vizije i životnih snova, tačnije bez nje nema ispunjenja i pobjede. To je STRAST, žudnja i gorljivi stav da se ostvari ono o čemu sanjam. Nema lidera i nema vodje koji može da nekog povede ili da dodje do uzvišenog cilja, ako nema te vatre u njemu. Vatreno srce ruši prepreke pred sobom na putu do neba. Ono je kao pogonsko gorivo broda kome je vizija kormilo a san destinacija. Ne može se ploviti bez gorljivog duha. I ljudi i Bog vole one koji imaju tu vatru u grudima, koja nadima i dahće, dok se ne ostvare snovi. Samo se ovakvoj strasti sve u životu podaje i ne odolijeva. Sve mu je podložno i moguće. Kako sam nekad žarko žudio za nekim stv

Pa putu do uspjeha i ostvarenja svojih snova i životne svrhe, svako mora da se suoči i da nadvlada jednog lukavog neprijatelja. To je strah od usamljenosti. Iako znamo da smo se sami rodili i da ćemo sami i umrijeti, ipak sa samoćom se ljudi različito bore. Znam neke meni bliske osobe koje ne smiju sami da ostanu u kući, a i kad ostanu ne mogu da podnesu tišinu. Tišina i samoća ih plaši i ubija, pa pale televizor i puštaju muziku na mini liniji jako da se čuje. Naravno postoje i manje učljivi oblici ovoga straha, ali ne i manje opasni po ostvarivanje naših životnih ciljeva. Jer neki ljudi ne žele da se suprostave neistomišljenicima iz straha da će ih napustiti, pa čine trule kompromise i žrtvuju svoje principe za račun nekog zajedništva. Posebno je izražen problem kada se medju neistomišljenicima nadju kolege sa posla i nama dragi prijatelji. I onda nalazimo se pred jednim teškim izborom, da li ćemo slijediti svoja uvjerenja ili neke ljude u životu, ma kako nam bliski bili. Oni koji s

Juče uhvatih jednu scenu nekog hispanoameričkog filma. Poslije neke sahrane se vraćaju otac i sin. I sin upita oca: "Šta znači ovo što svi govore - Otišao je na bolje mjesto, Otišao je na bolje mjesto". Ova izreka koja je u ovom narodu postala neka vrsta uzrečice na sahranama, kao kod nas "Primite moje saučešće.", daje odgovor na ono što sam danas htio da pišem. Naime, jedna od najopasnijih zamki u koju upadaju i mnogi dobri i bogobojažljivi ljudi je gorčina. Gorčina zbog sveg onog što im je život donio, tačnije što im nije donio. Činili su dobro, bili optimisti, davali se i pomagali, a nije im se vratilo dobrim. Pa kažu često tužnim glasom skoro ljutito: " Što si bolji prema ljudima, oni sve gori i gori!" ili "Život nije fer!". Pomogneš čovjeku, a on ti u nevolji okreće glavu ili ti još radi glavi. Daš na zajam koji ti nikad ne vrate. Hraniš krvnika koji ti poslije dodje glave. Vrijedno i savjesno radiš, a na kraju najgore prodješ i dobiješ kaz

Jutros sam uzeo sebi malo vremena, za osamu za slusanje hriscanske muzike i molitvu. Nova Godina je na pomolu, razmisljam o onome sto dolazi, o promjenama koje su više nego izvjesne. Treba mi iznova vodjstvo i pomoć. Misli mi se vraćaju na sve krupno sto se desilo ove godine, koja je bila jedna o burnijih u mom životu, puna preokreta i turbulencija. I zaista, vidio sa milost Božiju, da me sve to nije preplavilo, da sam "pretekao". Razmišljam i pitam se kako je moguće da preživi neko ko pokusava da traži mir u ovo nemirno vrijeme? Kakve su šanse za uspjeh onog koji želi da igra fer i po pravilima? Pogled mi pade na kavez i papagaja tigricu, koju smo skoro kupili kad nam je pobjegao prethodni. On je potpuno bijele boje, albino. Sjetih se jedne emisije o životinjama koje govori o albino životinjama. One su predivne životinje. U ZOO vrtu u Beogradu, vidio sam dva kraljevska bijela lava. I zaista plene poglede te čudesne bijele životinje. Ali nažalost one su veoma ugrožene u s

Da bi vidjeli ispravno i trodimenzionalno, sagledali stvarnu daljinu od nekog predmeta, Bog nam je dao dva oka u glavi. Te dvije slike se negdje u mozgu uparuju i daju pravu vizuru. Jednim okom ne mozemo da dobro vidimo. Nemamo oba ugala u nasem vidokrugu, brzo nam se muti slika i čini nejasna. Tako je i sa sagledavanjem stvarnosti i ljudi u našem životu. Da bi ispravno razumjeli stvari a još važnije da bi ispravno postupili prema ljudima i nekim pojavama koje nam se zbivaju, moramo gledati sa oba oka. Često ta dva ugla posmatranja su čak kontradiktorna, pa ipak tek kad imamo oba pogleda na stvari oko nas najbliži smo ispravnom stavu. U jednoj ruci nosiš šibu a u drugoj melem. Kad jednim ukoravaš i koriguješ nekog bliskog sebi, nek ti blizu bude melem da zalečiš povredu. Ako samo šibaš, nećeš moći tako još dugo. Sa druge strane, ako samo medom hraniš nekog ubrzo će mu se sve ogaditi i izbljuvaće sve čime si ga hranio. Pa nije slučajno da se jedna od najsnažnijih diplomatskih strate